razumijevanje slobode u islamu

Vlasništvo je temeljno pravilo islamske ekonomije

Kur'an i sunnet podsticu na rad te isticu i hvale razne vrste poslova i aktivnosti, jer je rad sam po sebi sredstvo opstanka, a svrha opstanka i postojanja kao takvog jest postizanje najveceg cilja - robovanje Allahu i sticanje Njegovog zadovoljstva, a na osnovu velicine cilja se mjeri i stepen vrijednosti sredstava

Sloboda posjedovanja - pravo vlasništva podrazumijeva nešto što covjek posjeduje i njegovo upravljanje i slobodno raspolaganje te korištenje tog posjeda, time ne kršeci šerijatom postavljene granice.

Postoje dvije vrste posjeda: individualni i društveni. Individualni (licni) posjed znaci da covjek kao pojedinac stekne odredenu stvar ili vrijednost i koristi se njome na nacin kako je to i dozvoljeno. Islam je dao pojedincu pravo posjedovanja -vlasništva i ucinio ga temeljnim pravilom u islamskoj ekonomiji odredivši ovom pravu njegov prirodni cilj, koji se ogleda u cuvanju licnosti od pljacke krade i pronevjere. I, kako bi ga zaštititio i sacuvao, odredio je kaznu onima koji napadnu ili oskrnave ovo pravo. Osim ovoga, postoje i drugi ciljevi ili, bolje reci, plodovi koji proizlaze iz ovog prava, kao što je sloboda raspolaganja imetkom u kupoprodaji, davanja imetka u zalog (hipoteka), poklanjanje, oporuka itd. Medutim, islam nije ostavio covjeku apsolutnu slobodu u raspolaganju tim posjedom, vec je odredio granice ciji je cilj zaštita prava drugih ljudi te je, radi toga, zabranio kamatu, prijevaru, korupciju (mito) i slicno. Gledajuci uvijek na društvenu korist i kad je u pitanju pravo vlasništva i sloboda raspolaganja imetkom u okviru šerijata, tu nema razlike izmedu muškaraca i žena. Rekao je Allah, dž. š., u suri Nisa, 32. ajet: "I ne poželite ono cime je Allah neke od vas odlikovao. Muškarcima pripada nagrada za ono što oni urade, a ženama nagrada za ono što one urade. I Allaha iz obilja Njegovog molite. - Allah sve dobro zna".

Zajednicki ili društveni posjed

To je posjed kojeg se domogne ili osvoji ili nasljedi šira društvena zajednica ili odredena skupina, cije plodove i korist uživaju svi pojedinci te zajednice, i svaki od njih ima jednako pravo na taj posjed. Primjer takvog posjeda su mesdžidi, državne bolnice, putovi, rijeke, mora, državna blagajna i slicno. I, tu nema pravo vladar niti njegov zamjenik niti bilo koji covjek iz vlasti da monopolizira ova dobra i da daje prednost nekim ljudima u odnosu na druge u korištenju ovih blagodati. Naprotiv, on je odgovoran i zadužen je da nadzire i brine o pravednoj raspodjeli zajednickog posjeda kako bi se osigurala socijalna pravda i ostvarilo blagostanje u društvu.

Sloboda rada

Rad je osnovni i temeljni princip u svim putevima sticanja dobiti koju je islam dozvoliio. On ima casno i visoko mjesto kad je u pitanju uspostavljanje i održavanje života. Zato je islam dao covjeku pravo na slobodu rada na svim poljima. Nije ogranicio njegov rad i aktivnost osim u stvarima koje se kose sa islamskim principima i koje su u suprotnosti sa opcom koristi. I radi važnosti rada u islamu, on se smatra jednom vrstom džihada na Allahovom putu. U tom smislu, postoji predaja koju prenosi Ka'b ibn-Udžre i kaže: "Prošao je neki covjek pored Poslanika, s. a. v. s., a ashabi su ga gledali i primijetili njegovu cilost i zdravlje, pa su rekli: "Allahov Poslanice, kad bi ovo potrošio na Allahovom putu!", a Resulullah je odgovorio: "Ako je izišao da zaradi i opskrbi svoju djecu, to je na Allahovom putu; ako je izišao da bi opskrbio svoje stare roditelje, i to je na Allahovom putu; ako je izišao da zaradi za sebe, i to je na Allahovom putu. Ali, ako je izišao radi oholosti i da ga ljudi vide, onda je to na šejtanovom putu". Stoga, vidimo mnogobrojne tekstove u Kur'anu i sunnetu da govore o radu i podsticu na rad te isticu i hvale razne vrste poslova i aktivnosti, kao što je topljenje željeza i pravljenje raznih oruda i oružja od njega, brodogradnja, obradivanje zemlje..., jer je rad sam po sebi sredstvo opstanka, a svrha opstanka i postojanja kao takvog jest postizanje najveceg cilja, a to je robovanje Allahu i sticanje Njegovog zadovoljstva, i na osnovu velicine cilja se mjeri i stepen vrijednosti sredstava. Najuzvišeniji cilj je, dakle, sticanje Allahovog zadovoljstva, a najvece sredstvo do tog cilja jest rad i žrtvovanje. Radi toga, islam podstice na rad i hvali, ga jer je to jedna od najvecih blagodati od Allaha, s. v. t.

Sloboda koja se tice moralnog prava pojedinca

Ova vrsta slobode u sebi sadrži sljedece:

Sloboda vjerovanja. To znaci da covjek samovoljno i po vlastitom izboru izabere vjeru i put koji ce slijediti i šta ce vjerovati sa potpunim ubjedenjem, a da ga na to ne prisiljava bilo ko od ljudi, jer prisiljavanje znaci negaciju ljudskog izbora i takav covjek biva lišen svoje volje, a samim tim i ubjedenja i zadovoljstva sa onim na što se prisiljava.

Ako malo bolje promotrimo kur'anske rijeci: "Nema prisiljavanja u vjeri" (El-Bekare, 256.), vidjet cemo da islam negira prisiljavanje covjeka na vjerovanje i potvrduje da je za prihvatanje ideje ili vjerovanja neophodna sloboda i da se odbacuju i ne priznaju bilo kakvo prisiljavanje, zastrašivanje ili prijetnja u potpunosti, jer vjerovanje uz prisilu nece naci mjesta u srcu i ono ne znaci ubjedenje.

"Ti poucavaj - tvoje je da poucavaš, ti vlasti nad njima nemaš!" (El-Gašije, 21.-22.).

Ovi kao i mnogi drugi ajeti potvrduju covjekovo pravo na izbor vjere u koju cemo vjerovati i puta koji cemo slijediti. Plodovi slobode vjerovanja su sljedeci:

Rasprava i dijalog

a) Rasprava i vjerski dijalog koji ima za cilj razmjenu mišljenja i objašnjavanje nejasnih stvari i pitanja koja su u domenu ljudskog razuma i razumijevanja (tj. pitanja koja se ne odnose na gajb), a sve to radi toga da bi se ljudsko srce smirilo sa spoznajom suštine koja mu je bila nepoznata. Poznato je da su Allahovi poslanici koristili raspravu i dijalog kako bi objasnili put istine svome narodu i ubijedili ih u ono što pozivaju, a u tom pogledu zanimljivo je i spomenuti dijalog Ibrahima, a. s., cak sa Allahom, dž. š., u pogledu oživljavanja i usmrcivanja, što je tražio Ibrahim, a. s., da bi mu se srce smirilo i ubjedenje ucvrstilo. El-Bekare, 260.: "A kad Ibrahim rece: 'Gospodaru moj, pokaži mi kako umrle oživljuješ!' On rece: 'Zar ne vjeruješ?' 'Vjerujem', odgovori on, 'ali bih da mi se srce smiri'. 'Uzmi cetiri ptice', rece On, 'i isjeci ih, pa pojedine komade njihove stavi na razne brežuljke, zatim ih pozovi, brzo ce ti doci. Znaj, da je Allah silan i mudar'". Zatim hadis o Džibrilu, a. s., u kome ga Muhammed, a. s., pred ashabima pita o islamu i imanu te o ihsanu, i o predznacima Sudnjeg dana, jest samo jasan dokaz o potvrdi slobode raspravljanja i dijaloga o vjeri, svejedno radilo se o dijalogu medu muslimanima ili o dijalogu sa pripadnicima drugih vjera. Naravno, pod ovim se misli na dijalog koji ce osvijetliti i rasvijetliti neke suštinske stvari u vezi sa vjerovanjem i dovesti ljude do istinske spoznaje, a ne dijalog koji ce još više povecati sumnju, zbunj-enost i razilaženje, i dijalog kojim se pokušava prikriti stvarnost i istina izjednaciti sa lažima. Takav dijalog islam strogo osuduje i zabranjuje. b) Izvršavanje vjerskih obreda bez prigovora, ismijavanja, zastrašivanja, prijetnji i slicno. I, možda je stav islama naspram sljedbenika drugih vjera u islamskoj državi (Ehlu zimme), a koji je sacuvala historija, jedan od razloga za ponos i velicinu islama i njegovih sljedbenika. Od dana kada je Muhammed, a. s., došao i ucinio hidžru u Medinu, on je sklopio i potpisao sa njima ugovor o sigurnosti, koji zahtijeva stvaranje mogucnosti za slobodno ispoljavanje vjerskih osjecaja i izvršavanje vjerskih obreda.